The legenda o uplakanoj ženi jedan je od većine poznate meksičke legende , koji je bio po cijelom svijetu, govori o liku a žena , koji vodi porijeklo iz vremena kada Meksiko uspostavljeno je, zajedno s dolaskom Španjolaca.
Priča se da je postojala jedna autohtona žena koja je imala aferu sa španjolskim gospodinom, odnos je bio dovršen, rodivši troje prekrasne djece, o kojima se majka predano brinula, pretvarajući ih u svoje obožavanje.
Dani su nastavili teći, između laži i sjene, skrivajući se od drugih kako bi uživali u njihovoj vezi, žena koja je vidjela svoju obitelj formiranu, potrebe svoje djece za stalnim ocem počeli su tražiti da se odnos formalizira, gospodin He izbjegavao svaki put, možda zbog straha od onoga što bi rekli, budući da je bio član društva na najvišim razinama, mnogo je razmišljao o mišljenju drugih i o toj povezanosti s autohtono to bi moglo previše utjecati na vaš status.
Nakon inzistiranja žene i odbijanja gospodina, neko vrijeme kasnije, muškarac ju je ostavio da se oženi španjolskom damom visokog društva. Kad je žena starosjedioca saznala, povrijeđena izdajom i prijevarom, potpuno očajna, odvela je svoje troje djece, odvela ih na obalu rijeke, čvrsto ih zagrlivši s dubokom ljubavlju koju je prema njima ispovijedala, uronila ih je u to sve dok utopili su ih. Da bi kasnije okončao vlastiti život ne mogavši snositi krivnju za počinjena djela.
Od tog dana nadalje, bolna tužaljka žene čuje se u rijeci gdje se to dogodilo. Ima onih koji kažu da su je vidjeli kako luta očajnički tražeći, s dubokim plačem boli i jadikovanjem koji vapi za svojom djecom.
Krivnja joj ne dopušta da se odmori, njezina jadikovka čuje se u blizini glavnog trga, oni koji gledaju kroz njihove prozore ugledaju ženu odjevenu u potpuno bijelo, mršavo, koja poziva svoju djecu i nestaje u jezeru Texcoco.
Istinita priča o La Lloroni
U mnogim dijelovima Latinske Amerike, priča o legendi o la lloroni . Međutim, tradicija nam govori da je nacija koja je sakupila prava kronika onoga što se dogodilo s tom poznatom ženom, nije bilo ništa više i ništa manje od toga Meksiko .
U ovom predanju ističe se da je to bila gospođa koja je hodala ulicama gradova u vrlo visoke sate večer , slijedeći jedan cilj; lociranje njihovih sinovi nestalo.
Neke inherentne crte ovog karaktera su, na primjer: duga bijela haljina ili njezinu gustu mlaznocrnu kosu.
S druge strane, postoje inačice la llorona u kojem neki povjesničari prije hispanaca ističu da je ovaj niz mitovi na duhovi koji su namijenjeni zastrašivanju živih, nastali su mnogo prije dolaska vojske Španjolski .
Koja je istinita priča o La Lloroni?
Vraćajući se na ono što je navedeno u prethodnom odlomku, spomenuli smo to Azteci su već govorili o La Lloroni kao metaforičkoj predstavi svojih glavnih božanstava . Stoga se u nekim odlomcima spominje kao Cihuacóatl ili Coatlicue .
Ljudi koji su živjeli u Texcoco početkom 16. stoljeća u više je navrata rekao da duša Cihuacóatla pojavila na pločniku. Ubrzo su tadašnji šamani, koji su, usput rečeno, imali znanje o astronomiji, tvrdili da je takva vrsta duhovi , morali su se uzeti u obzir kao dio katastrofalnih događaja koje su Asteci uskoro trebali pretrpjeti.
Sva ta tumačenja nisu napustila velikane Moctezuma zaspati, jer je u sebi znao da će uskoro veličina meksički ljudi palo bi iberijskim osvajačima.
Međutim, drugi su svećenici imali suprotno mišljenje o nastanku toga tajanstvena žena odjevena u bijelo , jer su tvrdili da je Cihuacóatl izašao iz vodama , ne da upozore Azteke da su izgubljeni, već da se pripreme za bitku.
Kasnije, u trenutku u kojem je osvajanje završeno, španjolsko je svećenstvo nastavilo slušati one legende u kojima je istaknuto da je žena noću besciljno lutala.
Među glavnim promotorima ove vrste horor priča ne smije se propustiti ukazati Fray Bernardino de Sahagún , budući da je upravo on bio zadužen za smještaj elemenata aztečka mitologija u toj priči, tako da je sve išlo u korist Španjolske.
Na primjer, kaže se da je ovaj čovjek rekao autohtonom narodu da će uskoro doći ljudi iz dalekih zemalja koji će postupno stati na kraj grad Tenochtitlan , kao i s njihovim vladarima.
Logično, evangelizatori su znali da vojska zapovijeda Hernan Cortes to bi bio temeljni komad koji bi dovršio osvajanje tog teritorija.
I ne samo da se vodilo nekoliko bitaka, već su i Europljani na novi kontinent donijeli niz epidemija i bolesti koje su bile potpuno nepoznate na ovom području i koje su uzrokovale tisuće osobe umrijeti bez lijeka.
Konačno, prava priča o la lloroni , započela je kao horor priča, čija je primarna svrha bila osigurati da ljudi koji su bili mušrici odmah pređu u katoličanstvo.
Danas stanovnici gradova vjeruju da se, kad sat otkuca 12:00 navečer, pojavi žena obučena u potpuno bijelo, sa lice prekriven iznimno tankim velom.
Neki od svjedoka usuđuju se to ustvrditi ona uvijek napušta zapad i ide prema sjeveru, vijugajući kroz sve ulicama iz grada. Neki kažu da hoda, dok drugi sektor tvrdi da pluta.
Međutim, nešto oko čega se svi slažu je u nizu žali zastrašujuće izvire iz njegovih usta. Najpoznatija fraza od svih je ona koja glasi ovako: O, djeco moja!
Povijest La Llorone
Već smo u prvom dijelu ispričali kako se istinita priča o la lloroni . Unatoč tome, postoje druge priče vezano za ovo mit , što se mora spomenuti kako bi se svaki od slojeva koji čine ovaj zagonetni lik mogao vjerno razumjeti.
Priča se da je oko početka sedamnaestog stoljeća, a lijepa žena autohtonih osobina , zaljubio se u zgodnog i poletnog španjolskog gospodina. Muškarac je također bio očaran ljepotom dame i brzo ju je zamolio da mu postane supruga.
Nakon vjenčanja djevojka je dugo ostala kod kuće, gotovo potpuno sama, budući da joj je muž bio diplomat i morao je sam prisustvovati njihovim sastancima.
Međutim, u vrijeme kada nije trebao prisustvovati nikakvoj proslavi, subjekt je uživao provoditi popodneva sa svojom suprugom.
The godine prošao i nakon desetljeća, par je već imao troje prekrasne djece . Unatoč činjenici da je obitelj bila jako sretna, postojala je jedna stvar koja je uznemirila tu ženu, a to je činjenica da je tazbina nikada nije prihvatila jer nije pripadala istoj društvenoj klasi kao i njezin suprug.
Sjetimo se da je u tadašnjem španjolskom Novom društvu postojao kastinski sustav u kojem se mrštilo da dvije osobe koje pripadaju različitim rasama formiraju obiteljsku zajednicu.
Zbog toga se njegova duša postupno ispunila ljubomorom. Međutim, ono što je na kraju narušilo odnos bilo je to što joj je jedan od susjeda rekao da njezin muž planira ostaviti nju i njihovu djecu kako bi se oženio ženom iz visokog društva.
Zaslijepila ju je mržnja i osveta, bez razmišljanja, izvadio svoje troje djece iz kreveta i napustivši svoju kuću, otrčao je do obale rijeke . Kad je stigao tamo, uzeo je u ruke najmanju dojenčad i gurnuo ga u vodu sve dok se tijelo nije prestalo kretati.
Kasnije je isto učinio sa svoje drugo dvoje djece. Odmah nakon što ih je utopio, razum mu je povratio izgubljenu lucidnost i bespomoćno je shvatio posljedice djela koja je izvršio.
Doslovce je vrištala kao luda, a on plač Nije prestala izlaziti iz njegovih očiju. Ustao je i odmah počeo tražiti svoju djecu kao da su se izgubila i da nisu završila mrtva kao u stvarnosti.
Još jedan od inačice ove legende o la lloroni , ističe da je ova gospođa počinila samoubojstvo nakon što je utopila svoje mališane skokom u rijeku. Nekoliko dana kasnije tijelo je otkrio ribar koji je brzo počeo tražiti rodbinu pokojnika.
Ne nalazeći nikoga, čovjek mu je odlučio dati kršćanski pokop. Usprkos ovome, La Llorona je duša napustila rustikalnu grobnicu treći dan i od tada svi ljudi iz selo Počelo je slušati oni snažni Vriskovi žene koja nikada neće pronaći vječni počinak.
Postoji i a priča o lloroni za djecu , samo što se u ovoj nekoliko situacija koje se događaju u izvorna legenda i samo se priča usredotočuje na činjenicu a duh sa siluetom žene koja je posvećena zastrašivanju mališana koji ne ispunjavaju svoje dužnosti ili koji jednostavno ne poslušaju roditelje. Nešto poput mita o čovjeku u vreći.
Nastavljajući s pričama o uplakanoj ženi, imam slušao onaj koji kaže da se čini da je ovaj vrlo poznati bauk muški koji ostaju budni do kasno ili varaju svoje žene.
Isprva se čini kao lijepa žena koja vlaži svoju lijepu kosu Voda Rijeka. Međutim, u trenutku kad osjeti da mu je žrtva u blizini, brzo se okreće i otkriva zastrašujuće lice na kojem praktički više nema mesa, već samo kostiju i nešto viseće kože.
Kao da to nije dovoljno, stvorenje ne staje oplakivati ogorčeno sve dok subjekt sa strahom ne ode u smjeru svog doma.
Legenda o La Llorona Corti (Istinska priča)
The priča o kratkoj uplakanoj ženi jasno ukazuje da je to ono što stručnjaci za paranormalno definiraju kao duša u boli to upražnjeno mjesto kroz mračne ulice gradova žaleći za nizom okolnosti koje su mu se dogodile u prošlosti.
Naravno, još jedan faktor koji čini priča o la lloroni nije izgubio ni mrvicu vjerodostojnosti da se ljudi i dalje plaše ovog lika, baš kao što se to dogodilo prvih dana u kojima je legenda .
U nekom trenutku u povijesti, stanovnici Nove Španjolske, na području današnjeg Mexico Cityja, živjeli su u strahu jer je uveden policijski sat.
To je značilo da su, u određeno doba noći, zvonila katedralna zvona koja su najavljivala da nitko ne može napustiti njihove domove, budući da bi bilo tko uhvaćen kako se šeta ulicama odmah bio odveden u vojarnu gdje bi bila izrečena smrtna kazna.
Međutim, uvijek su se svijeće unutar kuća palile gotovo u isto vrijeme, to jest u ponoć na dane kada je bio pun mjesec.
Ljudi su skačući iz kreveta vrištali, jer su tvrdili da su čuli jecaje i jauke jedne žene. Prvo što su kućni muškarci učinili bilo je napustiti svoje sobe i provjeriti jesu li vrata i prozori pravilno zaključani, jer se može dogoditi da je prosjak ušao u stan u potrazi za hranom.
Međutim, kad nisu pronašli ništa, vratili su se u svoju sobu, pokušali zaspati, iako je ponekad bilo praktički nemoguće ponovno zaspati. Kako su dani prolazili, plač je postajao sve glasniji.
Iz tog razloga, najhrabriji u mjestu odlučili su izaći van vidjeti odakle dolaze ti zvukovi. Vrijedno je spomenuti da je jedino svjetlo koje su ti pojedinci osvjetljavali bilo ono koje je pružao Mjesec.
Jedan od pojedinaca koji je izašao istražiti mogao je promatrati ono što se u daljini činilo kao žena odjevena potpuno u bijelo. Budite oprezni, ne na način na koji se mladenke odijevaju na dan vjenčanja, već na to da je on nosio neku vrstu ogrtača.
Osim toga, dugačak i debeli veo potpuno joj je prekrio lice. Hodao je mirno, ali vrlo sporo. Nešto što je privuklo pažnju ljudi koji su je mogli vidjeti izbliza, jest da je ova žena svake noći slijedila drugačiji put.
Odnosno, uvijek je polazio od istog (što je danas glavni grad Zócalo), ali nakon nekoliko minuta odabrao je različite ulice grada kako bi nastavio svoje hodočašće.
Kasnije je nastavio hodati uličicama sve dok nije došao do one koja je vodila do rijeke ili jezera. Nakon toga je kleknuo pred njega i počeo očajnički vikati: O, djeco moja!
Nakon mnogo godina saznalo se da je možda duh te dame u nekom trenutku pripadao ženi iz više klase, koja je nenamjerno utopila svoju djecu dok ih je kupala u jezeru.
Ovaj srceparajuća legenda koja se očito temelji na stvarnim događajima , pogledajmo bol pretrpjela majka koja je izgubila djecu. Zatim predstavljamo Istinita priča o la lloroni na videu .
Uplakana žena iz San Pabla de Monte
San Pablo del Monte je mali grad u Tlaxcali, gdje ljudi žive mirnim životom, puni zanatlija i ljudi koji još uvijek imaju mali obiteljski vrt. Sa slikovitim kućama okruženim prekrasnim zelenim krajolicima. Istaknite arhitekturu svojih župa i drugih izvrsnih zgrada.
No, nije sve na tom mjestu ljepota, stanovnici se noću plaše, do te mjere da ne ostaju izvan svojih domova nakon 22:30 sati, obvezu koju nastoje ispuniti, pa čak i prisiljavajući sami sebe u određeno vrijeme posjećuju regiju. Sav taj čin zatvaranja u svoje domove kad je mrak prisutan je posljedica Gđa.
Gospa je poznata i kao La Llorona za taj krik žalobne boli, koji mu dolazi iz utrobe, kao da su mu nanijeli tako intenzivnu bol da ih više ne može nositi unutra. Pojavljuje se među poljima kukuruza, nježno klizi, objavljujući svoju prisutnost, izdaleka, dopušta da se vidi i čuje kako bi nakostriješila kožu bilo koga u blizini.
To kažu mještani duh Pripada onoj koja je bila najljepša žena u gradu. Još u kolonijalno doba udala se za vrlo ljubomornog muškarca kojeg je žarko voljela. Prema pričama, jednom je prilikom bijesni i ljubomorni muškarac zatvorio ženu u svoju kuću gotovo dvije godine, kako mu ne bi bila nevjerna, za sve to vrijeme nitko je nije mogao vidjeti, sve dok napokon nije izašla odbačena od glave do pete štakori su izgrizli njezino lijepo lice i ostavili duboke tragove na koži. Usudio se izaći iz svog zatočeništva do čuti svoju djecu kako vrište , čovjek im je uništio lica jer ga je ljepota mališana podsjetila na njegovu lijepu ženu.
Kako bi ih spasila, pretučena žena morala je proći kroz žestoki čopor pasa, koji su je na kraju rastrgali po zapovijedi gospodara, ali ne prije nego što su otimali djecu i s malo snage istrčali na rubu ponoći, noseći beživotna tijela svoje djece .
Priča se da od tada druge subote u listopadu izlazi kako bi se osvetila.
Chocacíhuatl: La Llorona
Prije dolaska Španjolaca u današnji Meksiko, ljudi koji su naseljavali područje jezera Texcoco, osim što su se bojali boga Vjetra noći, Yoalli Ehécatl Noću je mogao čuti jadikovke žene koja će zauvijek lutati i jadikovati zbog smrti svog sina i gubitka vlastitog života. Zvali su je Chocacíhuatl (iz Nahuatla čoka , plakati i cihuat , žena), i ona je prva od svih majki umrla pri porodu.
Tamo je lebdjelo u zraku mesnate lubanje i odvojili se od njihovih tijela (Chocacíhuatl i njegov sin), loveći svakog putnika koji je bio zarobljen noćnom tamom. Kad bi neki smrtnik vidio te stvari, mogao bi biti siguran da je to za njega siguran predznak nesreće ili čak smrti.
Ovaj entitet bio je jedan od najstrašnijih u svijetu Nahua od vremena prije dolaska Španjolaca.
Prema Aubinovom kodeksu, Cihuacóatl je bio jedan od njih dvojice božanstva koji su pratili Mexicu tijekom njihovog hodočašća u potrazi za Aztlanom, a prema predispanskoj legendi, malo prije dolaska Španjolaca izišlo je iz kanala kako bi upozorilo svoj narod na pad Meksika-Tenochtitlana, lutajući između jezera i hramova Anahuac, odjevena u lepršavu bijelu haljinu i raspuštene crne i duge kose, žaleći za sudbinom svoje djece frazom - Aaaaaaaay djeco moja ... Aaaaaaay aaaaaaay! ... Kamo ćete otići ... kamo vas odvesti da pobjegnete u tako katastrofalnu sudbinu ... djeco moja, izgubit ćete se ... - .
Nakon osvajanja Meksika, tijekom kolonijalne ere, doseljenici su izvijestili o pojavi lutajući duh žene odjevene u bijelo koja je hodala ulicama Mexico Cityja, tužno vrišteći, prolazeći kroz Plaza Mayor (nekadašnje sjedište srušenog hrama Huitzilopochtlija, najvećeg astečkog boga i sina Cihuacóatla) gdje je pogledala prema istoku, a zatim nastavio se do jezera Texcoco, gdje je nestao u sjeni.
Priče i legende La Llorone mnogima se priča, ali bez sumnje, svi oni potječu iz ovog pred-hispanskog mita, u kojem prevladavaju činjenice koje nadahnjuju sve različite verzije, nepogrešiva tužaljka za njihovu djecu i njezina bijela haljina okružena crnom kosom.
Legenda o kratkom plaču
Ovo je legenda o niskoj uplakanoj ženi O Doñi Mercedes Santamaría je bio zemljoposjednik koji je živio u onome što je još u 18. stoljeću bilo poznato kao Nova Španjolska. Njezin suprug, koji je stalno putovao Europom po tkaninu, životinje i hranu koje još nije bilo na američkom kontinentu, otišao je više od četiri mjeseca, a žena se nije čula s njim.
Njezini prijatelji nisu dugo čekali da joj napune glavu katastrofalnim idejama o sudbini njezina muža, uglavnom zato što su htjeli da se ta dama vrati na Pirenejski poluotok i tako ostane sa svojim zemljama.
No kad se trebala odlučiti otići u svoju zemlju, upoznala je mladića po imenu Indalecio, koji ju je odmah osvojio. Par je u tajnosti započeo burnu romansu, a u roku od godinu dana Dona Mercedes spremala se roditi svog prvorođenca.
Babica je stigla na farmu i nakon nekoliko sati imanje se ispunilo plačem novorođenčeta. Međutim, sreća je bila vrlo kratka, budući da se oko tri ujutro, snažno kucanje i glasovi na ulaznim vratima natjerali da se žena probudi.
- Otvori Mercedes! Ja sam Agustín, reci slugama da me puste da prođem.
Dogodilo se to da se njezin suprug vratio više od dvije godine nakon odlaska. Žena je otrčala do dječjeg krevetića, izvela ga odatle i potrčala s njim u naručju prema stražnjim vratima.
Hodao je brzo dok nije došao do rijeke koja se nalazila u blizini imanja. Uzeo je dječačića i umočio glavu u vodu dok nije prestao disati. Odmah, kad je osjetila ledenu kožu svog potomstva, počela je vrištati poput luda Aj moj sine.
Za Mercedes se više nikad nije čulo. Međutim, oni koji žive na tom mjestu uvjeravaju da se njihov vapaj i dalje čuje. Ako vam se ovo svidjelo kratka legenda o la lloroni podijelite ga sa svojim prijateljima.
Kao što vidite oni postoje različite verzije legendi o la lloroni , čak i neke zemlje imaju svoju legendu o uplakanoj ženi Nadamo se da su vam se svidjeli.
Sadržaj